|
|
I sve bih dala da si danas tu... Svoju slobodu... Mjesec i zvjezde... Sve suze i osjećaje koji me tište i vesele... Sve bih srušila... Planete bi uništila... Stranice svojeg života bih izdrapala na najsitnije komadiće da ih više nitko ne bi mogao stastaviti... Svijet će nestati... Ako mi ti kažeš, svega ću se odreći... I ponovno zaplakati... Za tebe ću u hladnoj kišnoj noći proći cijeli svijet... Sebi željezne okove staviti i u ocean se baciti.... Nikada više oči otvoriti... I ponovno uskrsnuti... Neće mi biti teško boriti se za tebe... Svaki djelić života sa osmjehom ili suzama preživjeti... Nikada ne gledati ili čuti ne vidljivo... Svojih snova ću se odreći... I sve njih ostaviti same u mraku... Nikada više disati onaj zrak... Nikada više s njima pričati... Ako treba vječno ću plakati, ali unutar sebse se smijati... Ako treba lagati, ali govoriti istinu... Ako treba... Srušiti ću svijet... Nikada više spomenuti njihovo ime... Nikada više čuti sebe... Ako treba... Sebi ću život oduzeti... Zadnjim dahom zapjevati tvoje ime...
Naporni su dani, sve više se život može zamrziti... Tako smo sami... Nikome nije stalo do nas... I onda legnemo... Na meku rosnu travu i usnemo san... Postoji svijet gdje smo sretni... Svijet koji mi najbolje pozanajemo... Tamo gdje nas nitko neće pronaći... Nitko nas ne može dodirnuti... Samo smo i osluškujemo, pjevamo, a najvažnije je to da se smijemo... Tamo smo sretni i takvu sreću mi poznajemo... I takvu bol... Kod svakog novog udaha... Ponovnog otvaranja oči... U toj tami... Ponovno plačemo i čujemo jezive vriskove ostalih.... Ponovno smo sami i osjećamo miris boleti i smrti u zraku... I opet nikome nije stalo do nas... Nitko nas neće zagrliti niti zavoljeti... I po stoti put... Svijet se okrenuo protiv nas... Poznajemo li svaku vlat trave u našem svijetu? Od kada je proklijala, pa do kada je narasla... Poznajemo li svaki cijet i životinju? Svaki novi oblak koji dolazi nožen snagom vjetra... Osjećamo li uvijek tu promjenu vjetra koji nam zapuhne u lice...??? Poznajemo li tamo svako stablo, svaki šumski put, svako biće koje tamo diše...? Poznajemo! Sve tamo poznajemo bolje od vlastite sobe... I ono najvažnije... Napokon znamo što je sreća, a više ne znamo za tugu... Napokon poznajemo sebe i vidimo cijeli svoj uspjeh.... Napokon smo sigurni u sebe... VIŠE NE POZNAJEMO GRANICE!!!
Postoji još jedan svijet u mojoj glavi... Koji nikada nećeš vidjeti... Ali neke tajne ne mogu sakriti... Možda je svjetlost na kraju tame, a možda sam samo slijepa... Zato pazi... Ja ću otići... Zato me zagrli dok sam ovdje! Pokaži mi da ti je stalo! Nemoj me voljeti kada odem i nemoj plakati kada nestanem! Baš onakva kakva jesam i što je u meni! Nemoj poslije plakati... Budi tu! Čuvaj me kada se bojim... Nikada te nisam iznevjerila, pa ni kada sam mogla! Živimo dok sam ovdje... Nikada ne znaš što će biti sljedeći dan... Ne govorim ti mnoge stvari, jer je tako najbolje... Sve dok ne odem... Dio mene je zbog toga nestao... I nema puta... Ne znam kamo ću ići ni gdje ću biti, ali rijeme je da odem... A možda sam samo slijepa... Pomozi mi, ali budi sretan dok možeš... Nemoj me ostaviti kada se bojim... I ne traži da budem netko tko nisam...Jer ja tebe to nisam tražila! Kada odem... Sve će biti isto... I ti ćeš biti hladan... Hvala ti što si me poslušao...
Ponovno noć... Ta tišina koja me smiruje... Ta tama u koju zurim... Razmišljam... Razmišljam o sebi, tebi, nama... Gdje sam pogriješila? Zašto stalno bježiš od mene? Gledaš kroz mene kao da ne postojim... Sada sam sama... I znam da ću i ostale noći... Ležati sama i gledati u tamu... Hoćeš li me podići ili ostaviti na tlu... Nije ti važno, ali pokušati ću biti jaka i ne obazirati se na tebe i tvoje glupe riječi... Te tvoje poglede... Gledati ću zvijezde... I pronaći vlastiti put... Tamo negdje... Daleko od svih... Od očiju drugih... Ležim... Obavijena tamom... Sada sam na istom mjestu u isto vrijeme, ali sama... Nisam znala da ćeš me stvarno ostaviti... Mislila sam da me samo želiš učiniti budalom... I još uvijek nemam kamo, pa čekam te da me ti vodiš... Da mi ponovno priđeš... Moji snovi su nestali... I još sam tamo... Pa čekam tebe... Cijelim putem... Ne želim biti sama cijelim putem... Kroz tamu kročiti... Sada mislim da stvarno odlaziš i stvarno si tako daleko, ali niti ti nemaš kamo otići... Ne možeš me voditi... Ne možemo nikuda... Imamo samo jedno drugo... I samo zvijezde i mjesec koji nas podrugljivo gledaju sa neba... Obavijeni tamom... Obavijeni tamom sjedimo... Ponovno zajedno... I gledamo... Tražimo mjesto gdje ćemo napokon biti slobodni...
Spustila se noć nad grad... U njemu smo svi jecali... Svi plakali... Bili potpuno izgubljeni... Sada spava... Pod okrivljem zvijezda i mladog mjeseca... Sada je tamo gdje je sretan, pa makar na kratko vrijeme... Pusti ga da spava... Neka se odmori od ovog rat i neka sanja mjesto koje i mi svi sanjamo... Neka pogleda sve zvijezde i posjeti svaki planet... Neka obiđe one do kojih mu je stalo i uđe u njihove snove... Tamo negdje daleko, daleko... Neka sanja uske prašnjave puteve i velike livade... Malene potočiće i slatke plodove jabuke... Pusti ga da spava... Neka se napokon opusti... Sada je slobodan i neka se okupa u rijeci koja je bistra... Neka ugleda konje koji slobodno trče livadom koja nema granice... A iza njega se prostire šuma... Sa svijetlo zelenim krošnjama drveća i svim dobroćudnim životinjama... A iznad? Nebo... Oblaci koji poput malenih vatica koje raznose vjetar lagano vijore na tom beskrajno plavenilu... I na kraju... Ono što sada razmišlja... Razmišlja o slobodi i udiše svježi zrak... I kada se probudi pravi se da ništa ne znaš... Tiho se povuci i nemoj mu reći da sam otišla... Zauvijek i da se ne mogu vratiti... Jer on se bori za zemlju slobode, a ja je idem potražiti... Tamo negdje daleko, daleko... Nitko nikada niti neće znati da sam otišla... Nitko me neće primijetiti... I nestati ću... Reci mu da ne plače i da nikada ne žali, jer ja sam svoje obećanje odlučila održati! I naći ću mjesto gdje ćemo biti slobodni i vratiti se po tebe... Po vas... Nemojte plakati... Ja ću se vratiti...ššš.... P.S-oprostite što me nije bilo tako dugo... Bila sam na maturalcu pet dana i danas se vratila... Ne mogu vam komati i stvarno mi je žao, ali laptop nešta gnjavi... Emachica, Vjecni_kod i Pokemaniac oprostite mi! I puno pozdrava svima!
Ne znam što se događa... Što nije u redu? Kao da je prošlo sto godina od kada te nema... Još noćima ostajem budna... Sada se osjećam puno bolje... Sada kada te nema... Nemam prigovora na to što si zauvijek nestao... Ništa mi nije jasno, ali ne želim čuti... I u ovom svijetu drago mi je da si nestao... Ne lažem... Zaista mi je lakše... Sada kada si otišao... I ja ću otići, ali drugim putem... I u ovom svijetu... Drago mi je da si nestao... Govorim sama sebi da mi ti uopće ne moraš nedostajati... Tješim se... I otišao si i uvjeravam se da mi ne trebaš... Nemoj se vratiti... Još te volim... ..................................................................................................... Učinila sam sve što si mi rekao... Slijedila d+sam te pez pitanja... Mislila sam da ću napokon vidjeti... Ali kao da sam slijepa... Osjećam se jako ljuto! Sada ne znam kamo trebam ići! Što učiniti?! Ne razumijem što ne želiš od mene! Jer ne shvaćam što želiš od mene! I kada sam sama znam da si tu... I uvjeravaš me da nisam sama, a baš to i želim! Ne shvaćam što želiš od mene, jer ne znam da li ti mogu vjerovati... Osjećam se ljuto...Osjećam se jako ljuto!!!! ................................................................................................. Osjećam kako se nešto miče... Osjećam da si tu... Budim se vrišteći u noćima zbog tebe! Ja se ne bojim tebe! I nije mi jasno zašto si ovdje! Ja te mrzim! Nešto je vani! Nisam se nikada ovako bojala... Rađe bih da mi nikada nisi rekao... Budim se vrišteći zbog tebe! Nećeš se bojati biti sam! I sve je to zbog tebe... Bilo bi mi draže da mi nikada nisi rekao... Budim se vrišteći... Nisi mi smio reći... Nikada nisam smjela znati... Budim se vrišteći! Ne ostavljaj me samu više! ................................................................................................ Sada je vrijeme a oproštaj... Pao je ponovo... Ne davaj svoj život nekome tko ga želi oduzeti od tebe... Nemoj skrivati svoje pogreške... Ako želiš izaći živ... Samo je to način da me vidiš ponovno... Ako želiš izaći živ... Spasi sam sebe... Nemoj poštedjeti druge... Rekao si da sam opet pala... Ali jednog dana ćeš vidjeti... Ako izađeš živ pokazati ću u što sam se pretvorila... Ako izađeš živ... Ja gorim iznutra... Samo tako mogu proći na drugu stranu... Ako izađeš živ... Voljeti ću te... Ali ako umreš... Doći ću i ubiti te još jednom... ................................................................................................ P.S-samo malo tekstića... napisano tek iz dosade... nadam se da su ok...
"Nicol. Što je to ljubav?" I ponovio si mi pitanje za koje sam bila uvjerena da više neću čuti... Ponovno si mi dao onu nesigurnost koje sam se tako bojala... Ponovno si me upitao... Taara je dječak s teškom prošlosti... Imao je samo sedam godina kada je ostao potpuno sam... Nije shvaćao ništa i sve je morao polako učiti sam... Nije imao prijatelja... Nitko ga nije želio... Otac ga je ostavio, a majku je ubio... Nikada nije shvaćao zašto je ubio ženu koja mu je podarila život... Zato što je bio sam nije naučio mnoge osjećaje, a među njma i što je ljubav... Svi osjećaji koji su bili u njemu su bili velika mržnja, strah i bezosjećajnost... U sebi je plakao, ali nikada to nije pokazivao... Bio je sam zato što je u njemu bio dobro zatvoren demon zemlje (Kanaka ishy sanoky)... Svi su ga smatrali demonom i nakazom... a on je sve to samo gutao... Pokušavao je biti jak i tako samo još jače ojačao... Zloća drugih prema njemu je i njega pretvorilo jednim od ljudi koji mrze... Više nije bio siguran u sebe, a ljude je smatrao samo jedno greškom prirode i da ih sve treba ubiti... On nikada nije vidio lijepšu stranu života... "Slušaj me! Zapamti da nisi demon sve dok ne zamrziš sve i dok svi ne zamrze tebe! Zapamti to!" "Ali svi me i mrze." "Ne, Taara! Ja te nikada neću mrziti! Mogu biti ljuta na tebe, ali te ne mogu mrziti!" Mislim da si shvatio da i kada nitko neće stajati uz tebe... Ja ću te braniti! Obećajem! Nije važno što drugi misle o tebi! Meni si ti jako važan! Svaka tvoja riječ meni mnogo vrijedi! Svaka tvoja suza moja je najveća žalost! Svaka tvoja rana je i moja! Ako si ti sretan i ako razumiješ i ja sam! Shvati... Nije više ništa važno... Meni je stalo... A i drugima... Samo ih moraš pronaći... "Svi mi imamo anđela u sebi... Samo ga moramo pronaći!" ................................................................................... "Ako demoni ne osjećaju... Ne osjećaš niti ovaj poljubac." Uvijek si znao... "Zar si ti gluh?! Kako ti ne shvaćaš da je Nicol glupa i loša osoba! Siguran sam da će nas sve pobiti!" "Ne govori tako o njoj!"-Taara ga udari šakom u lice. .... "Možda bi bilo bolje da si ostao sam! Da se nisi ni rodio! Kako već odavno nisi shvatio da su ostali samo prijetnja! I da će te uvijek povrijediti! Nicol je još samo jedna od njih! Ona te mrzi kao i ostali!" Mislim da ovaj mali dio najbolje govori zašto je Taara bio sam i neshvaćen... Njegov rođen stariji brat ga je mrzio (makar je Taara tako mislio)... Njegova sestra je bila nemoćna i samo je mogla gledati kako on plače... Svih tih godina... Dok nitko nije bio uz njega... "Da sada nisam slaba...-mrštila se-Ubila bih te! Nikada više ne bi otvorio oči!" Razloga zašto se Nicol družila sa Taarom zapravo i neam... Upoznala ga je na akademiji i pomislila je kako je on zanimljiva osoba... Malo je bila znatiželjna... Upoznavši ga shvatila je da su zapravo isti... I to iz jedne rečenice koju je Nicol vrisunula usred borbe (Sasukeov život je bio u opasnost)... Taara je primjetio da je i on sam nekada govorio sam sebi istu tu rečenicu... Ponavljao ju je u glavi, a onda se pokazalo da je Nicol nekada (prije nego li je upoznala Sasukea) razmišljala na jednaki način kao i on... Postali su jako dobri prijatelji, ali još uvijek to nisu niti jedan od njih znali pokazati... Branili su jedan drugo iz sjene i tako održavali prijateljstvo... Tada upada Sasuke koji je mrzio Taaru (razlog je malo komplicraniji)... Zabranio je Nicol da se druži s njim, ali ona krši to obećanje na zadnji dan prije svog odlaska... Sasuke se na to naljuti i ostavi Nicol (dakle Sasuke je ostavio Nicol, a ne Nicol njega)... Nakon pet godina Taara spašava Nicol od skore smrti, a ona njega od zlog brata te mu objašnjava što je ljubav... P.S.-oprostite što sam dosadna sa svim svojim likovima i što ne komam, ali nešto mi je s kompom... I ne dopušta da uđem u druge komentare... Oprostite mi još jednom...
Već sam pisala o Sasukeu, ne znam koliko puta... I već sam sve rekla o njemu (i ne mislim na Sasukea iz Naruta!!)... Rekla sam sve o njegovoj prošlosti... Ali očito ne i zašto se Nicol zaljubila u njega... Zapravo njezino mišljenje o njemu je da je on obično umišljeno derište (pa čak i kada su imali 20)... Razlog zašto to misli o njemu je jednostavan... Na prvi pogled Sasuke je cooler u kojeg su zaljubljene sve cure na akademiji, a Nicol mrzi takve tipove... Izgleda da se stalno preserava sam sobom i misli da mu drugi nisu ni do koljena (nemojte se smijati, jer takve ljude treba žaliti)... Ali Sasuke je takav samo po izgledu (Nicol je tu pogriješila... što je gledala samo izgled)... Kada je upoznala Sasukea... Bio je hladan i bezosjećajan... Počela ga je mrziti, a kada se potuka s njime i dobila porezotinu njegova noža na licu (poslije je ostao ožiljak) još ga je više mrzila... Mržnja je nestala koliko su dani prolazili, a ona i on su sve više shvaćali da su slični...(samo da vas podsjetim... Nicol je cijelo vrijeme bila zaljubljena u Sasukea... makar ga je mrzila na neki svoj način)... Sada dolazi vrijeme kada je Nicol potpuno zbunjena... To je razdoblje poslije prvog poljubca sa Sasukeom...(a prvo su se potukli)... Nije znala što bi sa sobom niti kamo sada treba ići... On joj je tako silno želio pomoći, ali opet nije mogao... Jer je i on bio zbunjen... Nicol i Sasuke su zajedno jedno vrijeme i Sasuke više nije onako hladan kako se činio... Nicol se polako snalazila, ali opet je došlo nešto... Jedno vrijeme je bila užasno ljuta i tužna na svijet oko sebe i često je odbijala Sasukea (smetalo mu je)... Umjesto da se druži sa njim... Družila se sa Taarom(Sasuke je i to smetalo)... Dan prije Nicolinog odlaska su se posvađali, jer je on zabranio Nicol da se druži s Taarom, jer ga je smatrao čistim zlom... Nicol je to prekršila i tada je Sasuke rekao da je sve gotovo... Ona je na to kimnula glavom... Praveći se snažna... Okrenula se, ali odlazeći je plakala jače nego ikada... U glavi si je ponavljala rečenicu: "Neću plakati... Jaka sam..." Argon joj je rekla da su ljudi koji plaču slabi, a da Nicol stalno plače u zadnje vrijeme... Nicol je otišla... Na odlasku su je sustigli njezini iz tima (Amy, Kiro, Sasuke, Karu, Komai i Kamihi sensei)... Sada se na Sasukeovom licu vidjelo da mu je žao, ali Nicol mu nije željela oprostiti... " A obećao si mi da ćeš biti vječno uz mene..."
Trying find a way... Geting better every day... And i got you now, I'm not alone... Tolike su godine prošle... Opraštam ti sve što si mi učinio... I tako daleko sam otišla... Toliko dugo bježala... I danas je dan kada ćemo se opet sresti... Promijenila sam se... Danas je zadnji dan moje škole i početak našeg novog prijateljstva... I sada sam netko drugi... Čekala sam priliku da ti ponovno kažem "zdravo"... Promijenila sam se i sada te zaslužujem... Možda nikada nećeš znati tko sam sada, a ako ti je stalo ponovno ćeš me upoznati... Nedostajao si mi tolike godine... Ne sjećam se više tko je kriv što sam otišla... Ti ili ja... Ali sada sam ovdje... I svoje snove pretvaram u stvarnost... Trying find a way... Geting better every day... And i got you, I'm not alone... I LOVE YOU, SASUKE... Nicol
Trčala sam... Nisam se niti jednom osvrnula... Bježala sam... Od tebe... Danima i noćima tražeći odgovor... Bez prestanka.... I onda, kada stvarno više nisam mogla... Pala sam na koljena i uzdahnula.... Tako sam sjedeći razmišljala... Razmišljala dan, tjedan, mjesec, godinu.... I prošlo je mnogo godina... Ispod snijega sam ustala... A ti sis stajao ispred mene... Smješio si se, ali ne onim zlobnim osmjehom... To je bio osmjeh pun sreće... Gledala sam te zbunjeno... Nisam shvaćala... A ti si kleknuo na koljena pao pored mene... Zagrlio si me, a mene nije obuzeo strah kao i prije... Bila sam sretna... I nisam više osjećala hladnoću oko srca... Ponovno su mi zacijelile sve rane i sve brige su nestale... Više nikada neću bježati od tebe, Karakiry... Makar smo tolike godine bili neprijatelji i na kraju si me porazio... Nikada me nisi želio povrijediti... Volim te... Sanea
I sada je opet noć... Koja se brzo spustila nad grad... Nikoga nema... Hodam sama kroz tamu. Nema svjetlosti, niti nade... Ništa ne vidim... Obuzima me veliki strah! Neću više biti slobodna... Ubrzala sam korak! Ne gledajući iza sebe. Padam u ponor... Jamu boli i patnje... Sama sjedim... i plačem! Gdje sam sada... Zar su me svi zaboravili? Nikada više neću biti slobodna........ I sutradan... Mnogo ljudi prođe pored mene... Niti jedan mi ne pomogne... I neke od njih sam smatrala prijateljima, ali sada je sve prošlost... I iduće noći... Začujem tvoj glas... Čujem tvoje korake... Osjećam tvoj miris... Ustajem i gledam prema izlazu... Ugledam tebe... Da si prije došao život mi ne bi bio tako tmuran, ali sada si me ponovno spasio... Ruku mi pružio... Ponovno oslobodio... Oh, Sasuke Samihi... Zašto nisi i prije bio uz mene?! Sada se sve promijenilo! U neprijatelja sam se tvojeg pretvorila! Zadatak mora ispunjen biti! Ponekad imam osjećaj da me mrziš... Zar me mrziš?? Nicolas Savani (Nicol)
I sada kada sam ponovno ono što jesam... Shvaćam da sam zapravo sretna... I sada te napokon zaslužujem... Znam tko sam i znam da sam vrijedna... Shvatila sam da je svijet bolji nego što izgleda, a da je život najvrijedniji... Napokon sam slobodna, pa makar na trenutak... Napokon sam sretna... Sada sjedim s tobom pod stablom života na livadi... Okružena je šumom... Ništa se nećuje osim laganog povjetarca i tvojeg šapata na mom uhu... Sada mi više ne moraš govoriti da će sve biti u redu... Napokon mi možeš reći da me voliš... I da si sretan... Sami smo... Sjedimo... Ja šutim ozbiljna lica, a ti mi nešto govoriš... Učiš me stvari koje sam odavno trebala naučiti... Pokazuješ koliko je život vrijedan, samo ako se shvaća... Ne trebam ni to! Samo živjeti zahvalno... "I vidjeti ćeš na kraju! Sav tvoj trud... Biti će nagrađen! Samo moraš biti sretna i čekati..."
Trebam ovo... Da bih se probila do kraja... Vjeruj! Znam da je istina... Ne mogu se probiti! Ne želim pokušati... Nikada nećeš znati... Počelo je... Moja želja za uništenjem... Ponekada ne mogu izdržati... Sve me to umori... Nemoj me držati... Moram... Nema šanse da pobjedim... Osjećam se jednako... Jer se ne želim promjeniti... Želim se promjeniti... Izgleda da trebam neku pomoć... Želim se promjeniti! Nemoj me držati! Moram se sama probiti! Ništa mi sada nema smisla! Moram se sama probiti! To me sve čini užasno ludom... Trebam to! Ne želim! Ne mogu pobjediti! Ne želim pokušati! Ne znaš kako je pasti! ............................ Ne mogu se držati! Nekada ne mogu izdržati! Nemoj me ti držati! Moram sama! Igram sama! Srce će mi eksplodirati! Ne osjećam se isto! Nitko mi ne može pomoći! Do jutra će sve imati smisla... Sada je prekasno da se spasim! Učiniti ću sama! Učiniti da nestaneš! .................................................................................................................................................. I još jednom... Ne mogu više izdržati! Sve je u redu sa mnom! Nešto mora ustati iz mrtvih! Pust da ti tijelo bude prekriveno tuđom krvlju! Isperi me opet... Ovo je kraj! Sve je u redu sa mnom! Nešto mora uskrsnuti! Pusti da krv kapa s tvojeg lica! Plači plači! Sam si svoj, ali nisi sam! Mrziš moje mržnje i prezireš moje strahove! Pust da krv kapa! Iz tvojih vena! Sve je u redu sa mnom! Nešto moraš biti! Krv s mene kapa! Ti kako želiš... Vrištim! Vrištim! Tako je dobro... Nešto mora uskrsnuti! Nešto mora... Jednom... Pusti da ti tijelo bude prekriveno krvlju.... Nije tvoja! Zašto se bojiš?! Kukavice! Ubi i živi! Ne mogu više tuđih riječi upijati! Neću više njihove uvrijede trpjeti! Pobiti ću ih! Uništiti! Napokon će oni plakati! Isperi me! Ovo je KRAJ! end end end... Sve je u redu! Ne boj se! Oni će patiti! .............................................................................................................................................. Smijem se! Smijem! Ne znam što je bol! Sve je na tebi, ali nisi sam!
Ozlijedila sam sama sebe... Da vidim da li još osjećam... Usredotočila sam se na bol, ali ništa nisam osjetila... Pokušala sam zaboraviti sve... ali još uvijek se sjećam... Što sam to postala? Hladna poput leda... Svi koje sam poznavala su otišli na kraju... Mogao si ih imati ti sve... Ali nisi htjeo... Zbog mene... Ostavi me... Napokon je vrijeme... Bol koja prolaz... Neizlječiva je... Započni negdje drugdje... Ja sam još tu... Što sam to postala?! Tako sam hladna i bezosjećajna... Ako ću ikada moći... Držati ću se... Započeti ponovo daleko... I pronaći ću put...
šapći mi... Vidjela sam anđela... Ostavila ga pred tvojim vratima... Gotov je masakr... Još se uvijek sjećam... Ukrao si mi srce! Spasio na početku... Obećao sve! Slomio si svoje obećanje... Ostavio me samu... Sada se mrzim! Sve je bila samo laž! Kada si se osmjehnu... Spasio si me ukravši mi srce... Sve e bila samo laž! Sva obećanja, a dala sam ti sve što sam imala... Da bih ti se odužila! Samo je jedan način sada... Pronašla sam anđela i dala ga tebi... Samo sam željela da znaš... Ukrao si mi srce! Spasio od zla! I onda slomio snove! Više bih volje da si mi rekao da odlazim! Mogla sam te imati zauvijek... ali si se bojao... Hvala ti na trenutku ljubavi...
Slatki snovi... Načinjeni od noćnemore... Podsjećau te da nestaneš... Kako bi napokon bio slobodan... I makar znaš da niti jedna ova riječ nema značenja... Nešto te navodi da pokušaš... I da uspiješ... Idi! Nitko ti se ne suprotstavlja, ali poslije nemoj jecati i dozivati pomoć...
Još jedna tamna noć u kutu... Između ona četiri zida plave boje uprljanih krvlju... Sada je teško... Znam da odlazi... I neće se vratiti... Rekao mi je da jednom svi moramo postati netko... I napokon izaći na svjetlost... Učio me kako mrziti... Kako biti hladan i okrutan... Učio me kako da se ne bojim smrti... Ona je samo dobro... .................I onda sam naučila............................... Više nisam poznavala one ljude... Kojima je toliko stalo do mene... One ljude koji su me tako voljeli... Nisam ih poznavala... Nisam prihvaćala... Kao ni oni mene ovakvu kakva sada jesam.... Ležim... Hladno zurim u strop čekajući da se nešto dogodi... ali ništa... Tišina i muk... Moj anđeo tame nestaje... Polako blijedi... Sada je njegovo vrijeme... Ponovno plačem... Nije isto... "Sada je moje vrijeme... Doći će i tvoje... Čekaj! I vidjeti ćeš! Svi imamo demone tame, ali svi nestaju i postaju anđeli svjetlost... Ti ćeš isto jednog dana doći na svjetlo... Jer tama će te se početi bojati..." Zašto si otišao! Bez tebe sam slaba! Bez tebe sam nitko i ništa... Samo jedna od njih... Običnih ljudi....
I get flood with my blood... My mortal enemy has escape the curse... Now I'm freak with out hope... I pass away and now I recognize myshelf... I do massacer with souls other's... I' all alone! Just a corpse with out hope! The escape is within reach... I'm puppet and I don't think anymore... Death is done with me... I have my graveston... But I will never be happy! This was bloody summer... Summer of death...
Spašavam tebe... Spašavam sebe... Volim te ponovo... I mrzim istodobno... Gubim sve... Vrijeme, snove, sebe, tebe... Nije važno! Ponovno sam hladna! Ponovno krvarim... Krvlju tvojom sam prekrivena... Krvlju tvojom hranim se... Pokušala sam! Pokušala spasiti tebe... Kojeg volim više od svega... I sada sam te sama ubila... Tvoje srce objesila... Tijelo ti na granu objesila... Dozivao si smrt... Nisi znao da ću ja doći... Jednim zamahom noža te ubiti... Nije mi bilo teško! Bila sam napola mrtva... Vidjela sam kako nestaješ... Vidjela kako patiš... Nisam ti pomogla... samo se smijala... Više nije važno... Nije važno... Ti si prošlost.... U mojem vremenu umiranja... Sada umirem... Nestajem... Ali sam sama... Tebe sam izgubila.... Poslijedni leptir je odletio... Poslijedni cvijet uvenuo... Poslijedne srce sam uzela... Sada se smijem... Ponovo u srcu plačem... Nitko ne smije znati da sam uvrijeđena... Svojim postupkom... kajem se.... Ali sada sam opet sretna...
sve te riječi... Duša u tami zapečaćena... Život mi pred očima nestaje... Mogu to vidjeti... I onda usnem san... Možda sam tamo sigurna... Pusti me da sanjam... Tamo sam zaista sigurna... Ne budi me! Živim u noćnoj mori... Tamo neću umrijeti... Tamo mogu preživjeti.... Osjećam se živom! U stvarnost gledam... Kako gubim sve... Tamo sam luzerica... Ne budi me! Molim te! Jednom u životu i ja moram biti sretna... Ne mogu više biti budna... Odričem se svega za samo još jedan san... Samo da još jednom vidim njih... Da vidim svoje mjesto postojanja... Sada sam sigurna... Život ću dati... Da mogu sanjati... Da mogu zauvijek biti sigurna... Napokon sretna.... ODRIČEM SE SVEGA! ODRIČEM SE NJEGA!
